Sirovi proteini - šta su tačno i zašto su toliko važni u ishrani životinja?

Šta su sirovi proteini?

Sirovi proteini predstavljaju procijenjeni sadržaj proteina na osnovu ukupnog sadržaja azota u hranivu. Može se reći da se, dakle, radi o generalnom sadržaju proteina u nekom hranivu ili obroku, ne uzimajući u obzir njihov kvalitet, međusobni odnos ili stvarnu iskoristivost. Razlika je da se proteini direktno (kao molekul) rijetko određuju za potrebe ishrane životinja, već se određivanje vrši preko azota - stoga i nose prefiks "sirovi".

Kada se kaže sirovi protein to ne znači nužno manje vrijedno, slabije iskoristivo ili manje kvalitetno, već prije svega predstavlja osnovni (procijenjeni) pokazatelj nekog hraniva u sadržaju proteina. U stočnim hranivima važan je sadržaj sirovih proteina, ali je danas mnogo važniji njihov kvalitet u odnosu na kvantitet, što je smanjilo značaj sirovih proteina kao isključivog pokazatelja.

Kako se određuju sirovi proteini?

Sadržaj sirovih proteina u hranivima za životinje određuje se laboratorijskim putem. To je najprecizniji način da se sazna stvarna količina ovih proteina. Ipak, postoje i alternativni proračuni koji ne daju uvijek zadovoljavajuće rezultate.

Za najvažnija hraniva u ishrani domaćih životinja danas je, iz raznih stručnih tabela, lako saznati sadržaj sirovih proteina. Pa ipak, radi se o količini koja možda nije uvijek ekvivalentna sadržaju proteina u hranivima na farmi. Razlozi leže u različitim kultivarima, takođe od stepena obrade hraniva, ali i od geografske lokacije gdje se uzgajaju hraniva, te drugih specifičnosti.

Inače, računanje sirovih proteina vrši se na osnovu sadržaja azota (najčešće Kjeldahl metodom). Posrednim se putem, preko sadržaja azota dobija - sirovi protein. Naime, kako proteini sadrže u prosjeku 16% azota, izmjerena količina ovog jedinjenja množi se faktorom 6,25 i dobija količina sirovih proteina (formula ispod).

Formula za izračunavanje:

Sirovi protein (%) = Azot (%) × 6,25

Na primjer, kukurz ima 1,28% azota, pa je približan sadržaj proteina u ovom hranivu 1,28 (%) x 6,25 = 8% proteina. Može imati i više azota u zavisnosti od sorte, pa će proporcionalno rasti i udio sirovih proteina.

Tabela 1. Prosječan sadržaj sirovih proteina u najvažnijim hranivima

Šta nam sadržaj sirovih proteina zapravo govori?

Ukupan sadržaj proteina odnosno sadržaj sirovih proteina farmerima u praksi donosi dobar orjentir hranljivosti nekog hraniva ili hranljivosti čitavog obroka. Na osnovu njega procjenjuje se zadovoljavanje potreba za proteinima, takođe mjeri i isplativost ishrane. Poznato je da su proteini najskuplja hranljiva komponenta u ishrani domaćih životinja, ispred ugljenih hidrata (energije) i masti.

Takođe, u lošim ekonomskim godinama, najveći broj farmera upravo smanjuju najkvalitetnija hraniva - sačme i pogače - koje su ujedno hraniva najbogatija sirovim proteinima.

Na osnovu sirovih proteina nije moguće sa potpunom preciznošću procijeniti kvalitet hraniva. Na primjer, suncokretova sačma može sadržati samo 4% manje proteina od sojine sačme, ali je kvalitet proteina svakako lošiji kod suncokretove sačme i ne može je kvalitativno zamijeniti. Donekle se može reći i za riblje brašno. Ovo hranivo ima približno 55% sirovih proteina (minimum), dok sojino brašno može imati sličnu količinu. Međutim, proteini iz ribljeg brašna imaju bolji kvalitet i bolju svarljivost (kod monogastričnih životinja).

Razlog je najvećim dijelom vezan za različitu:

• svarljivost proteina
• aminokiselinski sastav
• dostupnost proteina

Zbog toga se u savremenoj ishrani životinja više pažnje posvećuje kvalitetu proteina, odnosno aminokiselinskom sastavu proteina iz hraniva. Sirovi protein danas nema tako važnu ulogu kao nekad. Razlog je to već pomenute, različite dostupnosti proteina u različitim hranivima. Danas se pažnja sve više poklanja sintetičkim aminokiselinama te njihovom odnosu u obroku, kako bi se smanjili troškovi u proizvodnji, te povećao kvalitet ishrane.

Zašto farmeri prate sadržaj sirovih proteina?

Sadržaj sirovih proteina može indirektno ukazivati na kvalitet hraniva. Zbog toga se nekada, a i danas često koristi da se procijeni kvalitet i na kraju cjenovna vrijednost nekog hraniva. Tako se na primjer sadržaj proteina može koristiti pri:

• procjeni kvaliteta sijena
• procjeni kvaliteta silaže
• izboru koncentrata
• formulaciji obroka
• procjeni cijene hraniva
  
  

Razlika između sirovih i svarljivih proteina?

Iako se u praksi najviše pominju sirovi proteini, oni istovremeno imaju glavnu manu - ne ukazuju na stvarnu iskorisivost proteina u obrocima. Kao što je gore i istaknuto - sirovi proteini predstavljaju ukupnu procijenjenu količinu proteina na osnovu sadržaja azota. Međutim, dio tih proteina može biti neiskoristiv za životinju, te stoga opada i njegova praktična vrijednost u sastavljanju obroka.

Sa druge strane, svarljivi proteini predstavljaju onaj dio proteina koji životinja može razgraditi, apsorbovati i iskoristiti za svoje fiziološke potrebe. Upravo oni učestvuju u izgradnji mišićnog tkiva, proizvodnji mlijeka, rastu vune, formiranju jaja i drugim proizvodnim procesima.

Na svarljivost proteina utiču brojni faktori:

• vrsta hraniva
• aminokiselinski sastav
• način prerade hraniva
• starost biljke u momentu košenja
• sadržaj vlakana
• vrsta domaće životinje

Kod preživara je situacija dodatno složena jer značajan dio proteina prvo prolazi kroz procese razgradnje u buragu. Zbog toga se danas, naročito kod visokoproduktivnih mliječnih krava, sve više govori o razgradivim (RDP) proteinima u buragu i nerazgradivim (RUP) proteinima u buragu, a sve manje samo o ukupnom sadržaju sirovih proteina.

Više ne znači i bolje

Savremena ishrana domaćih životinja ne bazira se samo na jednoj hranljivoj materiji, već na cjelokupnom uticaju ishrane na organizam. Takav slučaj jeste i sa sirovim proteinima.

Previše proteina često u praksi znači veći trošak ishrane i ne uvijek bolju produktivnost. Proteini sami po sebi rijetko daju poboljšanja u optimalnim uslovima. Međutim, kada se radi o njihovom nedostatku u obroku, tada je vidan i njihov uticaj na povećanje proizvodnje mlijeka, jaja ili mesa. Cilj je prvo zadovoljiti osnovne fiziološke potrebe, a zatim odrediti otpimalne količine ovih hranljivih elemenata u skladu sa proizvodnim kapacitetom grla.

Genetska osnova ovdje igra ključnu ulogu, a naročito je korisno znati genetski kapacitet za - na primjer proizvodnju mlijeka. Uzima se u obzir stvarna proizvodnja, tjelesna kondicija i unos hrane, kao i drugi potrebni podaci. Zatim je potrebno uzeti te parametre u obzir i na osnovu formula sastaviti potrebe za, na primjer, proteine.

Kvalitet umjesto kvantiteta

Veliki broj istraživanja pokazao je da smanjenje ukupnih proteina u obrocima krava, kokošaka i svinja, uz ciljano dodavanje specifičnih aminokiselina ne remeti produktivnost. Štaviše, takav način može značajno smanjiti troškove ishrane, imajući u vidu cijene proteinskih hraniva.

Koliko životinjama treba sirovih proteina?

Potrebe životinja za proteinima variraju od minimalnih do izrazito velikih. Razlika potiče kako od vrste domaćih životinja o kojima se radi, tako i od uzrasta, intenziteta proizvodnje, uzgojnih ciljeva, stadijuma produktivnosti i sl.

Preporuke za sadržaj sirovih proteina u obrocima zasnivaju se na standardizovanim vrijednostima koje se koriste u praksi. One predstavljaju generalizovane i izračunate prosjeke nutritivnih potreba različitih kategorija životinja, a prikazane su u Tabeli 2.

Tabela 2. Tipične koncentracije sirovih proteina u obroku različitih kategorija životinja

Najpotpunije potrebe ne mogu se saznati bez detaljne analize. Potrebno je uzeti u obzir genetski potencijal grla, kao i potencijal bližih predaka, uzeti u obzir specifičnosti uzgojnog cilja, kao i specifičnosti samih uslova uzgoja. Tek tada moguće je na osnovu specifičnih formula za telad, krave, junad, ovce, koze, jagnjad ili druge kategorije odrediti najpribližnije stvarne potrebe.

Zaključak

Sirovi proteini ostaju važni i kao pomoć pri procjeni kvaliteta hraniva, ali i kao vodilja standardno baziranih obroka kod domaćih životinja. Ipak, savremena ishrana životinja sve više se oslanja na svarljivost, aminokiselinski sastav i stvarnu iskoristivost proteina. Upravo zbog toga se dešava da nekada hraniva sa manje sirovih proteina u praksi daju bolje rezultate nego hraniva sa višim sadržajem, ali očigledno lošijim kvalitetom.