Počeo otkup jagnjadi - sistemski problem, nesistemsko rešenje

Tržišni viškovi jagnadi otkupljivaće se po cijeni od 4,75 € po kilogramu žive vage, nešto niže od prosječnih cijena iz avgustovskog Pregleda (Pregled cijena stoke u Crnoj Gori – avgust 2026.). Riječ je o cijeni koja na prvi pogled zadovoljava, jer kada se poredi sa cijenom iz prethodnog mjeseca, ona je manja svega 3,57%.

Pa ipak, postavlja se nužno pitanje - zašto je uopšte moralo doći do ove intervencije, i šta ona nosi u budućnosti - još socijalnog uplitanja i nedostatak sistemskog rešavanja ili jednostavno mjeru koja će se morati ukinuti?

Tržišni višak - zašto nastaje i šta je u stvari?

Imajući u vidu da je višak jagnjadi na terenu glavni uzročnik i pokretač akcije "Tržišnog otkupa viška jagnjadi", a čije mjere Ministarstva smo prenosili (Poziv za tržišne viškove jagnjadi ; Javni poziv za povlačenje i skladištenje viškova jagnjadi), trebalo bi prvo pojasniti šta je to tržišni višak, i ono najvažnije - zašto nastaje?

Tržišni višak ne znači nužno da Crna Gora ima previše jagnjadi u apsolutnom smislu. Problem nastaje kada je količina jagnjadi koju proizvođači žele ili moraju da plasiraju u određenom trenutku veća od količine koju tržište može apsorbovati kroz uobičajene kanale prodaje i po postojećim uslovima.

To je problem koji je mnogo dublji od jednostavnog razmišljanja neusklađenosti proizvodnje i plasmana. Crna Gora je malo tržište, a sa druge strane proizvodnja jagnjetine je i prostorno i vremenski ograničena prilično. Uz to, prema najnovijim, konačnim podacima MONSTAT-a, broj ovaca u Crnoj Gori je tokom 2025. godine povećan za 8,2% u odnosu na prethodnu godinu. To samo po sebi ne znači da je upravo rast broja ovaca uzrok ovogodišnjeg tržišnog viška, ali pokazuje da se problem ne može posmatrati samo kroz trenutnu prodaju jagnjadi.

Drugim riječima, problem sa crnogorskim viškom jagnjadi mora se tražiti u nedostatku kapaciteta za klanje, preradu i skladištenje mesa, jer njihovo naglo pristizanje tokom avgusta, septembra i oktobra može se riješiti na više načina, a samo neki od njih jesu:

1. Promjena proizvodnih ciklusa (što zahtijeva vrijeme i značajno stručno ulaganje).
2. Izdvajanje sredstava za izradu skladištenih kapaciteta (što zahtijeva dosta finansijskog ulaganja).
3. te između ostalog i dogovore sa otkupljivačima i drugim ministarstvima.

Upravo se na tački br. 3 pojavljuje se država. Ministarstvo je 25. avgusta pozvalo proizvođače da prijave jagnjad koju trenutno ne mogu plasirati kroz uobičajene kanale, kako bi se procijenili obim i teritorijalna raspoređenost tržišnih viškova. Nekoliko sedmica kasnije, dogovoren je otkup po cijeni od 4,75 €/kg žive vage, uz plasman jagnjećeg mesa penzionerima po 8,50 €/kg.

Ali ako država mora da interveniše kada se višak pojavi, šta nam to govori o načinu na koji je organizovan plasman jagnjadi u Crnoj Gori?

Pregled otkupa jagnjadi za period od 2020. do 2025. godine

Problem tržišta: jagnje nije proizvod koji može da čeka

Tržište jagnjetine specifično je, ali i dosta drugačije od tržišta svinjetine, piletine, pa određenim dijelom i od tržišta goveđeg mesa. Ovčarstvo je grana koja je koncentrisana najviše u sjeverozapadnim djelovima države, zatim na većim djelovima sjeveroistoka i značajno manje na jugu i jugozapadu zemlje.

Sem toga, tržište ovčarstva odlikuje ekstenzivna proizvodnja, mali proizvodni kapaciteti i relativno nizak genetički potencijal. To sa sobom nosi određen broj problema, a jedan specifičan od njih jeste i slaba klasifikacija jagnjetine kao proizvoda (o čemu u ovom tekstu neće biti riječi).

Bilo kako bilo, jedan od najvećih problema sa pojavom tržišnih viškova krije se u neravnomjernoj ponudi jagnjetine. Mjeseci poput septembra i oktobra su za stočare jedni od lošijih perioda za prodaju, jer kraj ljetnje sezone i veliki vremenski razmak od praznika može zadati upravo probleme sa prodajom.

Problem sa slabom potražnjom često se preliva i na cijenu koja može otići dolje, a sem toga i u krajnjem scenariju do gotovo obustave prodaje viškova. Jagnje nije proizvod koji se može neograničeno dugo držati na gazdinstvu bez dodatnih troškova. Svako odlaganje prodaje znači dodatnu potrošnju hrane, rada i prostora, dok se istovremeno mijenja i težina životinje. Životinje veće tjelesne mase izuzetno je teško prodati, a njihovo prezimljavanje na farmi farmeru se rijetko kada isplati.

Kod jagnjadi vrijeme direktno ulazi u ekonomsku računicu. Ako proizvođač ne proda jagnje kada dostigne željenu tržišnu težinu, ima nekoliko mogućnosti:

• da ga zadrži i nastavi ishranu
• da ga proda po nižoj cijeni
• da pronađe drugi kanal plasmana
  
  

Problem nije samo koliko proizvodimo, već kada proizvodimo

Vremenska koncentracija ponude upravo je jedan od važnih elemenata cijele priče u viškovima jagnjadi. Ta specifičnost ovčarstva koja se ogleda u dostupnosti ispaše jedna je od glavnih "boljki" koja rezultira neusklađenosti sistema ponude sa sistemom tražnje.

Kako navodi FAO, kod tradicionalnih mediteranskih sistema proizvodnja ovaca istorijski je usklađena sa sezonskim rastom vegetacije, pri čemu se jagnjenje u velikom broju sistema koncentriše u proljeće. To znači da proizvođač ne može jednostavno odlučiti da jednu polovinu jagnjadi plasira nekoliko mjeseci ranije, a drugu nekoliko mjeseci kasnije. To praktično nije moguće izvesti bez ozbiljnih ulaganja kojoj prethodi promjena proizvodnog ciklusa.

Promjena proizvodnog ciklusa sa druge strane zahtijeva izmjene u vremenu pripusta, ishrane, genetike i upravljanja stadom, a takve promjene se ne mogu sprovesti u nekoliko sedmica, već su potrebne godine ozbiljnog rada. Na taj način problem se rešava sistemski, a kao rezultat se dobija što manje uplitanja države.

Da li je 4,75 € rešenje ili samo amortizer tržišnog viška?

Cijena od 4,75 eura po kilogramu žive mjere ne govori mnogo u širem kontekstu. Ona proizvođaču u ovom trenutku daje definisan kanal plasmana koji može biti rentabilan manje ili više, ali sama cijena ne rešava glavno pitanje, a to je pitanje zbog kojeg je intervencija uopšte bila potrebna.

Ona može ublažiti posledicu tržišnog viška, a to je niska cijena, nemogućnost prodaje, rasterećivanje tržišta u ovom kratkom periodu, ali dugoročniji odgovor zahtijeva da se utvrdi gdje je uzrok. A uzroka može biti više:

• proizvodnja
• vrijeme plasmana
• organizacija otkupa
• kapaciteti klanja i prerade
• skladištenje
• distribucija
• domaća potražnja

Sve navedene stavke dolaze u obzir, ali se kao istaknuta nameće upravo vrijeme plasmama. Ona se može zaključiti indirektno, jer Crna Gora pored svojih jagnjadi i jagnjetine uvozi određene količine iste iz susjednih zemalja. Prema podacima Monstata za 2025. godine samo u januaru Crna Gora je uvezla blizu 500.000,00 eur vrijednosti mesa ovaca i koza.

Drugim riječima, moguće je da na tržištu istovremeno postoji višak određenog proizvoda u jednom periodu i potreba za uvozom u drugom. Problem tada nije samo u ukupnoj količini proizvedenog mesa, već u tome kada je proizvod dostupan, gdje se nalazi, u kojoj je formi i može li u tom trenutku biti plasiran kupcu.

Sa druge strane niti kapaciteti za preradu nisu dobro koncipirani. Velike mesare i klanice postoje, ali ne i velika udruženja stočara. Ukoliko se cijena, potražnja i treća strana ne poklopi tada je za farmera dosta toga izgubljeno. U takvoj situaciji vrijeme radi protiv njega samog. Ako farmeru treba novac, nema dovoljno prostora za držanje jagnjadi i nema alternativni kanal prodaje, mogućnost da sačeka povoljniju ponudu postaje veoma ograničena.

Pomoć na kratke staze

Pri ulasku Crne Gore u Evropsku uniju, a moguće i nešto ranije, nije nerealno očekivati da se sama mjera podrška otkupu ozbiljno razmotri. To može biti njeno usklađivanje što je manje vjerovatno, ukidanje ili preoblikovanje. Ono što je teško zamisliti jeste da mjera ostane na snazi u svom dosadašnjem obliku.

To znači da Ministarstvo poljoprivrede potencijalno može imati vezane ruke da interveniše u kapacitetu i odnosima kao što to radi sada. Međutim, ulazak u Evropsku uniju ne znači da država ostaje bez mogućnosti da podrži proizvođače. Evropska unija ima čitav niz mehanizama podrške poljoprivredi, a ovčije i kozje meso nalazi se u okviru zajedničke organizacije tržišta.

Ono što se mijenja jeste način na koji će se mjere tržišne politike sprovoditi. Crna Gora će svoje poljoprivredne politike i tržišne mehanizme morati da uklopi u pravila Zajedničke poljoprivredne politike. Ne bi bilo precizno reći da bi ovakvu mjeru EU automatski odbacila, ali ostaje upitno hoće li se i kako sprovoditi u ovom obliku kao do sada.

Jer, država može pomoći da se problem riješi ove jeseni. Ali ako se isto pitanje ponovo pojavi naredne jeseni, kao što se iz godine u godinu ponavlja, onda više ne govorimo samo o tržišnom poremećaju - već o sistemskom problemu plasmana.