Gorivo poskupljuje, a farmer plaća: Kako globalna kriza udara na proizvodnju mlijeka?

Nafta preko 100$, a mlijeko ispod cijene?

Počev od februara, ratne tenzije počele su da se multiplikuju kroz realne posledice. Jedna od ekonomski najupečatljivijih svakako da je povećanje cijena nafte i gasa. Djelimična blokada na Ormuskom moreuzu - glavnom i jedinom morskom kanalu izvoza za brojne bliskoistočne zemlje značio je automatski poremećaj izvoza nafte i gasa.

Manjak ponude energenata, ali i tržišna neizvijesnost donijeli su sa sobom ne samo veliki rast cijena, već su svakako uzdrmali i brojne sektore. Na globalnom nivou cijena nafte gotovo odmah nakon početka rata skočila je na iznad 100 dolara po barelu, a kako se rat produžio - cijena je otišla i na preko 110 dolara.

To znači povećanje od preko 35% kada poredimo sa cijenama iz januarskog perioda ove godine. Odrazilo se to i na sektor transporta pa je snabdijevanje takođe zakomplikovano, a poskupljenje sirovina za mnoge agrarne grane počelo da se nazire. S tim dolazi i do poskupljenja osnovnih inputa u stočarskoj proizvodnji, a jedan od najranjivijih sektora upravo je mljekarski sektor.

Kako se pritisak prenosi kroz lanac proizvodnje?

Poskupljenje goriva ne utiče samo na transport, već i na čitav sektor mliječne industrije. Dizel gorivo neminovno je za brojne proljećne radove na njivi, od uzgoja stočne hrane, pa sve do održavanja higijene u štalama (izđubravanje objekata).

Sa druge strane gas čini jedan od glavnih inputa u proizvodnji mineralnih đubriva. Velika energija koja se troši na njihovu proizvodnju usporila je kapacitete, ali i povećala cijenu koštanja po toni đubriva. Prethodne nedjelje se tako cijena ovog stočarskog inputa na berzama popela na 520 €/t (UREA).

Pored tih, direktnih troškova, već postoji bojazan od rasta budućih cijena stočne hrane, što bi dodatno opteretilo proizvođače i smanjilo njihovu konkurentnost.

Transport mlijeka i distribucija mliječnih proizvoda postaju takođe skuplji, pa i same mljekare trpe rast troškova prerade. Veća cijena goriva za mljekare znači i manju računicu, pa se u takvom sistemu pritisak prenosi niz lanac proizvodnje.

Preko energetike i tržišta pritisak se kreće ka mljekarama, a mljekare ga disperguju prema farmerima. Farmeri su poslednja karika u lancu, te stoga i ne mogu da prenesu pritisak na niže. Mogu samo da poboljšaju proizvodnju (što vjerovatno i rade), smanje ishranu (gube genetski potencijal, nikako se ne preporučuje) ili traže veće regulacije od strane države.

Kao najčešći scenario javlja se stagnacija cijene mlijeka, a rast prodajne cijene u marketima. Takav sistem često dovodi do zadovoljenja potreba mljekara i marketa, ali ne potrošača niti farmera. Izostanak dejstva regulatorornih mehanizama upravo znači to da će povećanje plaćati farmer (i potrošač).

Zašto je Balkan posebno osjetljiv?

Globalne krize rijetko pogađaju sve jednako - najviše stradaju sistemi koji su već strukturno slabi. Balkansko tržište poljoprivrednih proizvoda upravo spada u strukturno slabu kategoriju. Riječ je o tržištu koje nije dobro povezano, nije dovoljno regulisano, a konkurencija iz Evrope je izuzetno velika.

Nadalje, balkanske države su prostorno male, sa različitim regulativama i često sporom administracijom, što dodatno otežava zajednički nastup i bržu reakciju države na globalne poremećaje.

Sa druge strane, ni sama proizvodnja nije organizovana na način koji bi mogao amortizovati udar. Fragmentisana je te nosi sa sobom rizik od direktnog sudara sa globalnim poremećajima. Sve to dovodi i do direktne izloženosti farmera kao proizvođača. Udruženja, ukoliko i postoje - nemaju dovoljno članova, ni ona nisu dobro organizovana ili jednostavno nemaju dobru komunikaciju sa nadležnima.

Pored toga, izostanak prerade u mliječnom govedarstvu znači to da farmer ne može da utiče na krajnju cijenu, već se cijena formira samo na osnovu onoga koji otkupljuje. To nužno ne mora biti loše, ali u većini situacija je zaista loše. U takvom sistemu tržište ostaje otvoreno, ali bez mehanizama zaštite. To znači da svaki spoljašnji pritisak - bilo kroz cijene energenata, bilo kroz uvoz - direktno pogađa domaće proizvođače.

Ko šta radi u krizi?

Kada se desi globalni poremećaj tada na scenu imamo različite sudionike. Svim akterima cilj je ublažiti negativne posledice izazvane poremećajem. Ipak, dok neko ima ogroman uticaj, drugi nemaju gotovo pa nikakav. Mljekare odnosno otkupljivači mlijeka imaju ogromnu ulogu u disperziji cjenovnog rizika. Njihovo ponašanje najčešće uključuje osluškivanje tržišta, te po potrebi uvođenje mjera. Najpoznatije su svakako one koje farmera najviše i dotiču, a to su: obustava mlijeka ili povećanje njegove otkupne cijene.

Poskupljenje goriva mljekare često "prebace" na povećanje marže ili smanjenje cijene u otkupu. Postoji i mogućnost da se, kao što je spomenuto -smanji ili obustavi otkup, što se čini najgorim scenarijom za farmere. Mljekare takođe mogu početi da traže alternativne izvore mlijeka (poput uvoznog mlijeka u prahu), ali i da:

• pooštre kriterijume kvaliteta pri otkupu (masnoća, proteini, mikrobiologija)
• produže rokove isplate farmerima
• favorizuju veće proizvođače na račun manjih
• optimizuju troškove prerade i logistike

Ukoliko mljekara poveća maržu, gotovo sigurno će i trgovci povećati maloprodajnu cijenu mlijeka i mliječnih prerađevina. Na kraju, teret se preliva na krajnjeg potrošača, koji je ograničen sopstvenom "potrošačkom korpom".

Država u ovakvim situacijama ima ključno djelovanje da napravi balans između proizvođača i potrošača. Svojim sistemima amortizacije koji se razvijaju godinama (ne mjesecima) jednostavno mora da podrži farmera, jer jedna izgubljena farma danas znači sve veću zavisnost od uvoza u budućnosti.

Kratkoročno smirivanje tržišta – ali bez stabilnosti

Nakon početnog šoka i naglog rasta cijena, tržište energenata ušlo je u fazu kratkotrajnog smirivanja. Usled dvonedjeljnog primirja i smanjenja tenzija, cijena nafte ponovo se spustila ispod 100 dolara po barelu. Ipak, ovakva kretanja ne znače stabilizaciju tržišta, već prije odraz njegove osjetljivosti.

Brze promjene cijena pokazuju da je sektor i dalje pod snažnim uticajem geopolitike, što otežava planiranje proizvodnje u poljoprivredi. Za farmere to znači jednu stvar – neizvijesnost ostaje, čak i kada se cijene privremeno smire.

Zaključak

Krize poput ove jasno pokazuju jednu stvar – tržište mlijeka na Balkanu daleko je od toga da funkcioniše odlično, jer se vidi samo sistem u kojem se rizik neravnomjerno raspoređuje. Dok se globalni poremećaji prenose kroz cijene energenata i hrane, oni se na kraju najviše zadržavaju na mjestu gdje je sistem najslabiji – kod primarnog proizvođača.

U razvijenim zemljama te poremećaje amortizuju kooperative i sistemi koje je država odredila. Na Balkanu, na žalost, ovakvi globalni scenariji najčešće se završe - gašenjem farmi.