Leghorn - najplodnija rasa kokoši

Porijeklo Leghorn rase

Porijeklo Leghorn rase veže se za Italiju, tačnije regiju Toskana. Još je davno bilo kada se u ovoj regiji izrodila jedna primitivna, ali vrlo plodonosna rasa, prilagođenoj toplijim vremenskim uslovima. Svoju popularnost stekla je najviše upravo kroz visoku proizvodnju jaja, mada je takođe dobro poznat uticaj boje jaja koje je nosila i danas novi navedena rasa.

Imajući u vidu njen potencijal, u 19. vijeku nekoliko primjeraka Leghorn rase iz Italija biva prebačeno u Sjedinjene Države gdje se počelo intenzivno selekcionisati rasa ukrštanjem sa nekim drugima poput Minorke i japanskih kokošaka. Potražnja za bijelim jajima poprimila je ekspanziju širom SAD-a, što je živinarskoj industriji dalo vjetar u leđa da i dalje razvija "svoju" Leghorn, bijelu rasu koja proizvodi bijela jaja.

Današnji, komercijalni White Leghorn potiče iz tih selekcija i postao je globalno dominantan proizvodjač bijelih jaja, a mnogi hibridi za industrijsku proizvodnju jaja izvedeni su upravo iz njega.

Danas se često Bijeli Leghorn u javnosti miješa sa linijskim hibridima koji imaju veću produktivnost, ali kraći životni vijek i slabiju otpornost, te neke morfološke razlike po kojima se mogu prepoznati.

Glavne karakteristike

Boja

Najpoznatija, ali i varijanta koja se najčešće sreće u praksi je već pomenuti White Leghorn odnosno Bijeli Leghorn. Ovaj varijetet Leghorn rase odlikuje se čistim, bijelim perjem, velikim bijelim uškama, te nogama intenzivno žute boje.

Međutim, pored Bijelog, u svijetu su priznati i brojni drugi varijeteti prema bojama: crna, braon, buff, srebrna, prugasta, “columbian”, “black-tailed red” i druge. Dok su najviše zastupljene u rekreativnom živinarstvu, u industriji nisu našle svoje mjesto zbog manje nosivosti jaja.

U zavisnosti od zemlje varira i broj priznatih varijeteta kod Leghorn rase. U Italiji je to 10 različitih varijeteta/boja, u Britaniji 18, u SAD-u takođe 10.

Noge su kod gotovo većine varijeteta žute boje, sa odsustvom perja na istima. Krijesta je ružičaste do intenzivno crvene boje sa podušnjacima takođe crvenkaste boje.

Veličina

Leghorn spada u manje rase, brzog metabolizma i visoke nosivosti. Takođe, selekcija na ovu rasu nije apostrofirala značaj većih dimenzija nego čak štaviše manje okvire tijela. Na taj način značajno su smanjene uzdržne potrebe (potrebe za održavanjem organizma), što je automatski povećalo rentabilnost uzgoja ove kokoši.

Tjelesna masa kokošaka varira i u zavisnosti je od varijeteta, zemlje u kojoj se rasa uzgaja, kao i od ishrane, njege i drugih uslova. Prosječna tjelesna masa Bijelog Leghorna kod koka kreće se od 2,0 do 2,5 kg dok ona kod pijetlova može biti značajno veća i iznosi 2,4 - 3,4 kg.

Za bantam varijantu Leghorna navode se manje tjelesne mase. Tako su one kod pijetlova oko 1,1 kg, a kod kokica 0,9 kg.

Produktivnost

Prema broju proizvedenih jaja Leghorn je svakako jedna od najboljih, a po mnogima i najbolja rasa. Broj proizvedenih jaja genetski je umjereno nasledna osobina, a kod Leghorn koka ona gotovo uvijek rezultira sa preko 250 komada snesenih jaja.

Na broj proizvedenih jaja, osim genetske, velikog uticaja imaju i paragenetski faktori (ishrana, sistem držanja, klimatski uslovi) tako da proizvodnost jaja može značajno da varira.

Kao generalno se uzima da ova rasa može da proizvede do 320 jaja (u idealnim uslovima), rekorderke čak i preko 365, a u normalnim uslovima i pri prosječnoj genetici rasa proizvodi od 220 do 280 komada jaja u godini.

Konverzija hrane (FCR)

Odnos proizvedenih jaja po kilogramu konzumirane hrane izuzetno je povoljan indikator efikasnosti uzgoja. Uvijek se koristi u većim sistemima kao jasan znak-vodilja rentabilnosti same proizvodnje. Kod Leghorn kokošaka odnos konzumirane hrane u odnosu na proizvedenu jajčanu masu nizak je (što znači povoljan). Rezultat je to već spomenutog manjeg okvira tijela te manjeg deponovanja masti što sve zajedno vodi ka manjim uzdržnim potrebama. I ne samo to, Leghorn rasa ima genetske predispozicije da efikasno pretvara metaboličku energiju u jajnu masu.

Tako odnos konzumirane hrane naspram proizvodnje jednog jajeta kod Bijelog Leghorna najčešće iznosi 130-170 g. Dakle, životinja potroši svega 145 g (prosječno) kompletnog koncentrata da proizvede jedno jaje. To znači da prosječna Leghorn nosilja potroši za godinu dana otprilike 36 kg gotove smješe koncentrata (za produktivne potrebe).

Za poređenje na primjer, Rod Ajland Red (Rhode Island Red) troši za 10-15% više hrane, Plimutrok za 30%, a autohtone lokalne rase i preko 50% (vidi tabelu ispod).

Tabela 1. Prosječna potrošnja hrane za jedno proizvedeno jaje kod različitih rasa/hibrida kokošaka.

Plodnost rase

Bijeli varijeteti Leghorn rase nose jaja bijele boje, dok kod drugih varijeteta boja jaja može biti isto bijela ili obojena.

Težina jajeta prosječno iznosi od 55 do 60 pa i 63 g i u visokoj je korelaciji sa genetskim osnovom varijeteta. Inače, Leghorn spada u nosilje koje rano pronose. U praksi, kokoš dostiže polnu zrelost već sa 18 ili 19 nedjelja i tada počinje da nosi prva jaja. Ta granica može biti blago pomjerena ka naprijed, ukoliko joj se ne obezbijede optimalni uslovi ambijenta.

Leghorn kokoške nemaju naročito izražene majčinske osobine. Nagon za leženje na jajima je vrlo ograničen, stoga rasa nije pogodna za farmere koji ne posjeduju inkubatore.

Temperament i prilagodljivost

Leghorn kokoške su aktivne, živahne i imaju izražen nagon za letenje. Gotovo cijeli dan provode u istraživanju i kljucanju (kada su puštene vani).

Kao tipična rasa za proizvodnju jaja, Leghorn je dosta osjetljiva na stres, prisustvo ljudi i drugih životinja. Osim toga, zahtijevna je i što se tiče ograđivanja prostora, pa imajte na umu veće ograde i bolje ograđivanje u odnosu na druge rase kokošaka te sveukupno - mirniji ambijent za uzgoj.

Ukrštanja

Leghorn je rasa koja se danas najviše iskorišćava u svrhu proizvodnje linijskih hibrida - nosilja. Zbog svojih izvanrednih osobina - visoka plodnost, manja tjelesna masa i odlična konverzija hrane, rasa se i dan danas smatra možda i najboljom za uzgoj u matičnim jatima.

Što se tiče njenog ukrštanja u "domaćim" uslovima, glavni cilj često se odnosi na dobijanje robusnije i otpornije rase s obzirom na to da je Leghorn prilično osjetljiva na hladnoću i lošije uslove držanja. Uz to, cilj jeste i zadržati visoku produktivnost čiste rase.

Jedan od primjera koji može biti poželjan za puštene uslove držanja jeste ukrštanje Leghorn i Saseks (Sussex) rase.
Kao rezultat dobija se F1 potomstvo koje je robusnije, otpornije, i kao što smo istakli bolje za uslove gdje se koke puštaju vani.

LEGHORN ♂  ×  SASEKS ♀
          ↓
      F1 GENERACIJA
         ↓↓↓↓↓
• Nosivost: 250–280 jaja/god.
• Hrana/jaje (FCR): 150–160 g
• Temperament: miran, aktivan na ispaši
• Otpornost: dobra na hladnoću i vlagu
• Boja: svijetlosmeđa do krem (zavisi)
• Instinkt kvocanja: umjeren

Kod ukrštanja treba očekivati blagi pad u proizvodnji jaja (do 15%) i veću konverziju hrane. Ukrštanje, osim sa Saseksom, poželjno je i sa domaćim rasama, poput na primjer Kosovskog pevača, Dalmatinske kokoši ili Somborske kaporke i drugih. Još jedan od dobrih primjera je ukrštanje Leghorn kokošaka sa Australorp pijevcima.

Leghorn rasa i dalje ostaje jedna od "najuticajnijih" rasa koka nosilja. Iako je danas uzgoj u čistoj krvi ove rase značajno opao, zamijenili su je hibridi čija je osnova u mnogim slučajevima upravo Leghorn. Bijela, živahna i kokoš koja je idealna za srednje intenzivne sisteme, Leghorn daje mnogo - puno jaja bijele boje.

Kod manjih farmera Leghorn se takođe može koristiti uspješno, ali više u vidu ukrštanja sa domaćim, slabije produktivnim nosiljama.