Kada mlijeko postane otpad: gdje puca lanac vrijednosti?

U Srbiji je prethodnih dana više stotina farmera prosulo tone mlijeka na više mjesta u zemlji. Razlog za to, kako tvrde, niske su otkupne cijene i zanemarenost za njihove probleme, a nazire se i problem većeg uvoza mlijeka u prahu.

Po svemu sudeći prosute su značajne količine sirovog mlijeka koje su, čini se, poslednja opcija uzmiraju u obzir radikalnost samog poteza.

Gdje puca sistem mlijeka?

Proizvodnja mlijeka u Srbiji iako kvantitativno jaka, u biti je i dalje fragmentisana. Previše malih farmi uz navedenu fragmentaciju ruši pregovaračku poziciju farmera sa mljekarama. Mljekare, sa druge strane, kao homogeni i dobro strukturirani sistem mogu lako da "diktiraju" cijenu i uslove, pri čemu farmer nema previše mogućnosti.

Farmeri koji rade sa mlijekom svjesni su roka trajanja ove sirovine. Njihova najjača strana, glavni produkt - mlijeko ujedno je i glavna kritična tačka na farmi. Nužnost prodaje postaje glavna preokupacija u sistemu bavljenja ovom djelatnošću, dok se rentabilnost često gleda kao sekundarni faktor.

Da mljekare maksimalno koriste biološke i mikrobiološke karakteristike mlijeka više je nego očigledno, ali šta rade farmeri? Da li oni mogu da osnovne osjetljivosti sistema pretoče u svoju korist? Da li domaći teren znači prednost, ili manu?

Otkup centralizovan - proizvodnja decentralizovana - strukturna neravnoteža

Ravnoteža u jednom sistemu poput mljekaratva nužno je vezana za centralizaciju i zajedničko djelovanje. To je ujedno i najteža boljka balkanskog farmera - kako nastupiti prema velikim sistemima poput mljekara, kada proizvodnja nije uravnotežena, kada farmeri nisu dovoljno (efikasno) udruženi, a sve to objedinjeno rezultira strukturnom neravnotežom.

Iz navedenog proističe asimetričnost pregovaračke moći. Dok mljekare mogu da "biraju" između farmera, uvoznog mlijeka i trgovina, poljoprivrednici su sa druge strane često "osuđeni" na jedanog otkupljivača. Promjena drugog dobavljača značila bi veliki rizik koji sa sobom nosi proizvodnja sirovine kao takve.

Mljekare su dakle centralizovane i pokazuju ujednačeno, homogeno djelovanje, naspram farmi koje su potpuno decentralizovane, nisu ujedinjene, a kao takve imaju male šanse u pregovorima. I kao krajnja mjera dolazi prosipanje mlijeka.

U dosadašnjem odnosu snaga, proizvođač-farmer snosi najveći biološki i tržišni rizik, ali ima najmanju kontrolu nad formiranjem cijene.

Mlijeko u prahu - alternativa ili "glavni krivac"

Često se čuje da je mlijeko u prahu glavni krivac u poremećajima na tržištu, poput ovoga. To nije daleko od istine imajući u vidu mogućnost korišćenja mlijeka u prahu u sve većem broju mliječnih proizvoda.

Kako tehnologija napreduje tako i mljekare uviđaju da stabilnost i doslednost kvaliteta mlijeka u prahu daju dobre mogućnosti za djelimičnu zamjenu sirovog mlijeka, a nekada i njegovu potpunu zamjenu. Sve zavisi od proizvoda o kojem je riječ, ali generalno za veći stepen prerade čini se da mlijeko u prahu polako, ali sigurno zauzima primat. Taj će trend ostati jak, te će mlijeko u prahu sve više postajati jak suparnik sirovom mlijeku u otkupu.

Mlijeko u prahu je i finansijski stabilnija sirovina te dobija stratešku prednost u tržišnim poremećajima, ostavljajuću sirovinu - na začelju. I ovo je klasičan primjer kako prerada u svakom obliku stoji ispred osnovne proizvodnje.

Zašto sirovina uvijek gubi?

Kada je u pitanju tržište i tržišni mehanizam, čak i u poljoprivredi vrijedi isti princip - sirovina je zamjenljiva, masovna, slabo diferencirana i cjenovno osjetljiva. Onaj ko prodaje nediferenciranu robu, poput sirovog mlijeka, taj ima najmanju pregovaračku moć.

Mljekara lako može zamijeniti dobavljača, a zamjenu može izvršiti i uvozom mlijeka u prahu što je već pominjano. A kada je proizvod zamjenljiv, tada cijenu "diktira" veliki sistem - otkupljivač i trgovina.

Zbog toga je tržište mlijeka u mnogim zapadnim zemljama drugačije organizovano. Farmeri su udruženi u jaka i koherentna udruženja/kooperative, imaju dugoročne ugovore sa mljekarama, a neke kooperative čak imaju i određenu preradu mlijeka u finalne proizvode. Na taj način oni zadržavaju dobru pregovaračku poziciju, ostajući važan akter na tržištu.

Nadalje, mlijeko je kao sirovina izuzetno kvarljiv proizvod sa kratkim rokom trajanja. Mora se prodati brzo, a farmer nema luksuz da sačeka bolju cijenu. Sve ovo dovodi da svakim satom farmer gubi u pregovorima i ovdje se možda najviše vidi ta zavisnost farmera.

Najveći rizik ne daje i najveću dodatu vrijednost, već se ona svojim većim dijelom stvara u kapacitetima prerade. Tek kada na red dođe prerada mlijeka, njegovo brendiranje, distribucija, a zatim i maloprodaja - tada mlijeko dobija najveću dodatu vrijednost.

Međutim, bitno je naglasiti da sirovina ne gubi zato što je bezvrijedna, već zato što je pozicionirana na najnižem stepenu lanca vrijednosti. A u slabijim sistemima ona prva "strada".

Agrobudžet, država i pitanje odgovornosti

Da li je ovo tržišni poremećaj ili sistemski problem? Da li gledamo na mljekaratvo kao na razvojnu ili opšte analitičku granu.
Jer, mljekarstvo je grana sa izuzetno velikim potencijalom, jedna od naprednijih grana stočarstva kako sa genetskog, tako i sa ekonomskog gledišta.

Međutim, i pri manjim turbulencijama na tržištu mljekarstvo će se poljuljati, ukoliko je problem u sistemu. 

Agrobudzet je glavni vid regulacije sistema u poljoprivredi, među njima i mljekarstva. On mora da da više, sistemski da osposobi ovaj sektor - možda i najranjiviji u svakoj državi.

Količina novca koja se ulaže ne može nadoknaditi stabilnost sistema u odsustvu. Kada se jedna karika poljulja, tada se čitav agrarni sektor uzdrma, a nekada i posrne. Samo uzmimo u obzir mlijeko u prahu, jasna je činjenica da će svaki drugi, uvozno i tržišno orijentisan artikal da uzdrma sjutra sektor borovnice, pšenice, mesa i druge agro sektore.

Bez kvalitativnog jačanja sistema mljekarstva nema nezavisnog uvoza niti bilo kakvih mjera koje će poboljšati stanje. Privremene mjere poput prelevmana i interventnog otkupa mogu ublažiti tržišni pritisak (biti amortizer), ali ne mijenjaju osnovnu strukturu sistema – decentralizovanu proizvodnju naspram centralizovanog otkupa.

Dugoročno posmatrano, svako otvaranje tržišta – bilo kroz pristupanje EU ili trgovinske sporazume – dodatno će pojačati konkurenciju, što čini strukturno jačanje domaćih proizvođača još hitnijim.

Suštinsko pitanje nije da li je otkupna cijena danas 42 ili 47 dinara, niti da li će prelevmani trajati tri ili šest mjeseci. Ključno pitanje je da li domaći proizvođači mogu postati organizovani tržišni akteri, a ne samo pojedinačni isporučioci sirovine.

Bez udruživanja, zajedničke prerade, dugoročnih ugovornih modela i stabilnije agrarne politike, svaka buduća kriza biće rešavana protestom, a ne reformom sistema.

A dok god mlijeko završava na asfaltu, to nije samo problem cijene – to je signal da lanac vrijednosti nije uspostavljen na zdravim temeljima.