Tov jagnjadi - šta je bolje kukuruz ili ječam?

Ishrana jagnjadi

Ishrana jagnjadi može biti izazov za farmera kako zbog izbora među hranivima, tako i zbog cijena hraniva. Dilema između izbora uvijek se mora rješavati na način da se zadovolje tri principa - brz prirast - očuvanje dobrog zdravlja - najveća ekonomičnost. 

Odluka koje hranivo koristiti - kukuruz ili ječam - zavisi od činilaca kao što su cilj tova, nutritivni potrebe jagnjadi i ekonomski faktori.

Kukuruz - najbolji za prirast, loš za kvalitet mesa

I dok je kukuruz neprikosnoveno hranivo za brz i efikasan tov, sa druge strane je hranivo koje pogoršava kvalitet trupa kod jagnjadi. Razlog zbog čega je to tako treba tražiti u visokom sadržaju skroba, manjem sadržaju proteina ali i povećane ukusnosti ovog hraniva za životinje. Takođe, kukuruz ima i dosta veliki sadržaj energije u obliku masti, tačnije ulja.

Kukuruz je hranivo sa najvećim sadržajem svarljive energije od svih žitarica, ima odličnu probavljivost, životinjama je ukusan pa ga rado jedu, a takođe je i jedno od jeftinijih hraniva.

Međutim, kukuruz ima i loše osobine koje se moraju imati na umu. Povećan rizik od metaboličkih bolesti te od bolesti digestivnog trakta, taloženje masnog tkiva unutar trupa, nizak sadržaj proteina - koji su ionako lošeg kvaliteta - samo su neke od negativnih strana ovog stočnog hraniva.

Ječam - zdravija, manje svarljiva zamjena

Ječam sa druge strane predstavlja cijenjeno hranivo među domaćim ovčarima. Dugo vremena je važilo za najbolje i gotovo jedino hranivo koje se davalo ovcama i jagnjadima u tovu. Jedan od razloga leži u tome da je ječam izuzetno zdravo hranivo za preživare. Odlikuje ga visok sadržaj celulolitičkih vlakana, solidan procenat proteina dobrog kvaliteta, osrednji sadržaj skroba.

Sve ovo je naročito dobro kada se gleda na kvalitet trupa kod jagnjadi, jer manji sadržaj energije zajedno sa većim sadržajem proteina i vlakana dovodi do manjeg taloženja masti, većeg udjela mišića odnosno mesa u trupu i sveukupno boljeg kvaliteta mesa. Opasnost od prejedanja jagnjadi takođe je znatno niža u odnosu na kukuruz.

Mane kod ječma mogu uključivati nabavnu cijenu, sporiji i manje efikasan prirast.

Balansiranje kao najbolja strategija

Uvijek kada se imaju u praksi tako velike razlike među hranivima, česta strategija kojoj se pribjegava jeste uzimanje najbolje od dva hraniva i to miješanjem odnosno upotrebom i jednog i drugog hraniva.

Eksperimentisanje u odnosu je najbolje kada se krene od podjednake zastupljenosti oba hraniva. Tako primjena 50% kukuruza i 50% ječma u obroku jagnjadi u tovu predstavlja dobru osnovu da se krene u ispitivanju najbolje smjese za najbolje priraste.

Ukoliko je cilj da se obezbijedi maksimalan prirast ne gledajući mnogo na kvalitet dobijenog mesa, tada u smješi kukuruz zauzima vodeće mjesto - čak i do 70%. Ako se pak akcenat stavlja na kvalitet dobijenog mesa onda bi ječam morao učestvovati sa minimalno 60% ukupne smjese obroka.

Proteinska dopuna neophodna

Iako ječam ima više proteina od kukuruza to ne znači da ishranu ne treba dopuniti nekim proteinskim hranivima. Brz prirast jagnjadi tokom rasta i razvoja zahtijeva obezbjeđivanje dovoljne količine visokokvalitetnih proteina. Oni mogu poticati od mlijeka (najkvalitetniji) pa sve do dobre sojine ili čak i suncokret ove sačme.

Takođe, alternativa (donekle) ovim hranivima može biti lucerka ili kvalitetan sijani pašnjak sa većim dijelom leguminoza koje mogu djelimično, a u zavisnosti od uzrasta jagnjadi i potpuno zamijeniti skupe sojine i suncokrete ove sačme.

Dodatak uree može biti isto tako razmatran u završnom tovu kada su jagnjad već odrasla, i kada se može početi sa nešto većom uštedom u ishrani.