Stare sorte paradajza, luka, pasulja – zašto ih sad svi traže?

Zašto su stare sorte ponovo u fokusu?

Danas je sve popularnija kupovina od provjerenih proizvođača-farmera koji svoju proizvodnju temelje na domaćim (čitaj starim) sortama biljnih kultura. I zaista i kod kupaca, ali i proizvođača domaće sorte dobijaju na značaju. Mnoge od njih imaju daleko bolju otpornost, lakše se uzgajaju, prilagođene su autohtonom terenu, a ukus i miris im je mnogo bolji.

Zašto bi neko (i farmer i kupac) više volio na primjer staru sortu (poput paradajza) u odnosu na moderne hibride kakve danas srećemo?

Ukus koji se pamti!

Stare sorte imaju jači, "domaći" ukus. Taj ukus rezultat je prirodnog procesa zrenja, zemlje na kojoj se uzgaja paradajz, klimatskog regiona, ali i samog varijeteta odnosno sorte paradajza i njenih jedinstvenih gena.

Mnogi potrošači žale se na smanjen osjećaj ukusnosti, značajno redukovan miris i teksturu koja je previše tvrda. Kada se poredi jedan paradajz iz uzgoja na otvorenom, uz primjenu stajnjaka i korišćenje sjemena starih sorti (volovsko srce - na primjer) u odnosu na komercijalni hibrid, tada su sve stavke osim jedne na strani "domaćeg" paradajza - a to je cijena.

Ipak, čini se da su potrošači spremni platiti i značajno veću cijenu (50 i više procenata), ali da "domaće" zaista i bude "domaće".

Otpornost na lokalne uslove

Lokalni uzgoj nekada je podrazumijevao gajenje biljnih kultura koje su se vjekovima unazad gajile na tom lokalnom ili regionalnom području. Danas je situacija drugačija, mnoge sorte su potisnute, a prisustvo novih otpornih hibrida dodatno je izvršilo pritisak na nestanak starih sorti.

Tako danas imamo hibride koji se odlikuju visokom otpornošću, u nekim situacijama moguće i da su otporniji u odnosu na autohtone sorte. Međutim, visok stepen selekcije kod ovih hibrida doveo je do opadanja aromatskih jedinjenja koja krase autohtone sorte, smanjujući i aromu i mirise karakteristične kod domaćih plodova.

Isto tako, iako otporni generalno, novi hibridi u mnogome zavise od inputa što često nije slučaj sa domaćim sortama, te njihovu ukupnu otpornost stavljaju na upitno mjesto.

Sjeme se može čuvati i dijeliti

Za razliku od hibrida kod kojih to nije moguće, sjeme starih sorti može se čuvati za narednu sezonu. Za neke farmere to predstavlja izuzetnu važnost, jer stvara slobodu izbora pri sjetvi. Na taj način njihova autonomija manje je pogođena, a to najviše ima smisla kada se radi o udaljenim predjelima, zabačenim mjestima i nekim nepogodama.

Povećana otpornost na poremećaje tržišta takođe je više izražena i skopčana sa navedenom slobodom u sjetvi biljnih kultura.

Rijetkost i tržišna vrijednost

Još jedna bitna stavka kada se priča o uzgoju autohtonih sorti jeste veća vrijednost. Na tržištu su domaći proizvodi traženi, mogu dostići mnogo veću vrijednost u odnosu na "standardne" proizvode iz prodavnice, tako da oni predstavljaju ili počinju već da predstavljaju luksuzne proizvode. Njihova rijetkost možda i najviše doprinosi takvoj percepciji.

Dio su identiteta i tradicije

Kako su recepti odnosno jela čuvari tradicije u jednoj državi ili na jednom regionu, tako je i namirnica odnosno plod - čuvar tradicije. Bez namirnica ne bi bi bilo recepata o jelima, a njihov značaj je i mnogo veći.

Kao dio poljoprivredne proizvodnje na jednom području, stari varijeteti biljnih kultura ostaju snažno uporište identiteta, a njihov plasman preko agroturizma može biti glavni način da se spoji korisno sa isplativim i očuva tradicija, poljoprivredna i kultura.

Stare sorte nisu samo nostalgija, one su proizvodi koji i u današnjem vremenu hibrida mogu da opstanu i postanu konkurenti. Lijepo upakovani u integralni sistem mogu biti izvor zarade, ali i više od toga.