Otpočinjanje pripreme za prvu kosidbu livada

Kosidba - najvažnija operacija?

Kosidba spada u najznačajnije radove u stočarskom dijelu poljoprivrede, a ujedno je jedna od najtežih operacija na farmama koje se bave stočarstvom. Ona podrazumijeva ne samo fizižke, već i terete izazvane drugim problemima koji se tiču organizacije same kosidbe i transporta, vremenskih nepogoda - kiša, kao i kasnijeg pravilnog skladištenja sijena u oborima ili čak u spoljašnjim uslovima.

Bilo kako bilo kosidba nije nimalo lak posao, ali uz pravilnu organizaciju samog procesa prilično lako se može doći do vrlo dobrih rezultata.

Prvi otkos - najvažniji i “najuticajniji”

Prvi otkos nije samo najvažniji po kvalitetu, obimu i raznolikosti, on takođe utiče na kvalitet budućih prinosa. Zbog navedenog se posebna pažnja i stavlja na prvi otkos kao svojevrsnu okosnicu dalje kosidbe.

Prvi otkos treba početi - naravno prije cvjetanja biljne mase na livadama, specifično - u vremenu klasanja trava te u fazi početnog cvjetanja mahunarki. U periodu klasanja trave imaju najveći sadržaj sirovih proteina, ali i najmanji sadržaj vlakana što vodi većoj svarljivosti ovog kabastog hraniva kod životinja. Gotovo ista situacija je i sa mahunarkama.

Međutim, niti prerana kosidba nije dobra. Na primjer, u fazi pupanja mahunarke su mekane što otežava isparavanje vode, vodi zadržavanju vlage unutar sijena, a kasnije dovodi i do potencijalnih problema sa pljesnivošću sijena.

Regeneracija zemljišta - akcentovani prioritet

Prvi otkos često je specifičan po tome što ostavlja teže posljedice po regeneraciju biljaka u odnosu na buduće otkose u istoj godini. S tim u vezi treba izbjegavati preranu kosidbu, a naročito mahunarki gdje može doći do teže regeneracije biljaka i slabijih prinosa u budućim otkosima.

Kao što je i navedeno, ovo se mora imati na umu naročito kod leguminoza poput lucerke i crvene djeteline gdje se kod prvog otkosa čeka da procvjeta 25% biljaka (minimum), a u kasnijim otkosima se može krenuti sa košenjem i nešto ranije.

Najoptimalnije vrijeme za košenje je klasanje trava i početno cvjetanje mahunarki. Ono donosi najveći kvanitet bez narušavanja kvaliteta budućeg sijena. Svaki drugi vid kašnjenja, pa i ranjenja u kosidbi pogrešan je i neće donijeti optimalne rezultate u kasnijoj ishrani životinja.

 Pravo vrijeme za kosidbu

Nakon sagledavanja i analiziranja pašnjaka, druga bitna tačka u košenju trave i pripremi sijena svakako se odnosi na pravi tajming kosidbe. U zavisnosti od tehničkih uslova i mogućnosti farmeri sami mogu kositi travu, ili se pak oslanjati na tržište i tražiti usluge košenja. Svakako da je najbolja opcija korišćenje svojih mašina, gdje je mnogo lakše podešavanje finog košenja, više pažnje posvećene očuvanju strukture zemljište i naravno - izbjegavanje sabijanja pokošene travne mase.

Košenje kako prvog tako i ostalih otkosa treba obavljati isključivo po suvom i, poželjno, blago vjetrovitom vremenu. Kosidbu treba planirati u jutarnjem dijelu dana, pa ipak ne previše rano. Rosa ili slana mogu uzrokovati smanjenje kvaliteta sušenje i krajnjeg kvaliteta sijena. Idealno vrijeme za košenje trava jeste oko 9h izjutra, pa do 12h (idealno) ili produžiti do 15h.

Takođe, još jedna bitna stavka odnosi se i na dugoročnu prognozu. Kako travi treba više dana da se prosuši to upućuje da barem 2-3 sledeća dana budu sunčana i topla. Ovo omogućava potpuno sušenje, a izbjegavaju se mnogobrojni problemi vezani sa naknadnim vlaženjem pokošene mase.

Kada se radi o većem rodu trave i većim otkosima, tada je potrebno vršiti okretanje sijena. Ovo se radi kako bi se ujednačilo sušenje travne mase, te spriječilo zaostajanje vlage u donjim slojevima sijena. U ovom dijelu se mora voditi računa da se masa previše ne rastresa kako najkvalitetniji dio (list) ne bi završio van mase sijena.

Cilj sušenja - 15% vlage

Cilj svakog sušenja jeste smanjenje sadržaja vlage u materijalu. Prirodna vlaga u travama kreće se od 65 pa do 90%. Veliki sadržaj vode u biljkama često je rezultat njihovog mlađeg stadijuma, većeg metaboličkog kapaciteta, a sljedstveno tome i većeg sadržaja korisnih jedinjenja (proteina i vitamina, a nešto manje i mineralnih materija). Upravo u vodi odnosno biljnim sokovima nalazi se velika koncentracija ovih rastvorljivih jedinjenja, a njihovo očuvanje kroz pažljivo sušenje mora biti prioritet farmera.

Najbolji način da se sačuvaju hranljive materije, a istovremeno smanji sadržaj vode u biljnoj masti odnosi se na postepeno i ravnomjerno sušenje, izbjegavanje gaženja pokošene mase i izbjegavanje presušivanja. Optimalna vlaga u sijenu trebalo bi da bude 15%, izbjegavati gornju granicu od 17%, ali i donju od 13%. Procenat vlage zavisi i od načina na koji će se sijeno skladištiti, pa tako za veće bale dozvoljava se procenat koji ide i do 12% (otpimalno 13-14%), za manje bale (do 17%).

Za tačno mjerenje vlažnosti preporučljivo je koristiti vlagomjer - specijalni uređaj za mjerenje vlage u sijenu. Sa druge strane može se pribjeći i nekima od dobro poznatih metoda vizuelne, taktilne i druge prirode.

Vizuelni pregled - najbrži način

Vizuelni pregled je najbrži način da se utvrdi djelimično tačno stanje sa suvoćom kod sijena. Ovaj način podrazumijeva pažljivo posmatranje boje sijena iz različitih “dubina”. Svijetlo zelenkasta do žućkasta boja često je dobar znak koji ukazuje na optimalnu suvoću (15-18%), a tamnije smeđe boje i zlatno žute ukazuju na prekomjerno sušenje (ispod 12%). Sa druge strane, tamnozelena boja ukazuje na još uvijek vlažno stanje (često preko 21%).

Ovaj metod sprovodi se kontinuirano, a sijeno se mora pregledati i više puta u toku dana.

Vizuelna procjena ne obuhvata samo boju, već i debljinu stabljika pojedinih vrsta biljaka. Tako pregled stabljike lucerke ili crvene djeteline može biti dobar indikator suvoće sijena. Kako se ove vrste sporije suše, mogu tako biti dobra vodilja da sijeno ne ostane vlažno.

Taktilna metoda - pouzdanija dopuna vizuelnim metodama

Još jedan pogodan način za provjeru suvoće sijena je prelamanje i uvrtanje travki. Potrebno je uzeti manju količinu sijena sa livade i prelomiti ga u ruci. Ako stabljike lako pucaju (poput štapića), a listovi se rasipaju i lako otpadaju - to je siguran znak da je sijeno presušeno (ispod 12%). Isto tako, ukoliko se stabljike savijaju (a lišće ne otpada nikako), tada je sijeno vlažno.

Ukoliko je sijeno dobro osušeno tada će se ono “škripiti” pod prstima, lišće biti u sklopu stabljika i malo teže se odvajati od njih.

Isto se može uraditi i sa uvrtanje svežnja sijena. Ako je gumirano tada je prerano za skladištenje, a ako se sijeno mrvi i rasipa poput čaja - sigurno je presušeno.

Pravilna regeneracija zemljišta nakon kosidbe

Nakon završetka košenja i skladištenja/prodaje/korišćenja pokošenog sijena, oabevezno je okrenuti se regeneraciji zemljišta. Pristup treba biti pažljiv, dobro isplaniran i dosljedan. Svaka greška nakon košenja, a može ih biti puno, uzrokuje slabiji rast, nizak kvalitet, komplikovaniju kosidbu narednih otkosa.

Šta se podrazimijeva pod pravilnom regenracijom?

Period regeneracije obihvata period od završetka kosidbe prvog otkosa pa do narednog (drugog) otkosa jedne livade, pašnjaka ili katuna. U ovom periodu dolazi do intenzivnog obnavljanja vegetativnog dijela biljaka na livadama. One se obnavljaju, prikupljaju hranljive materije za ubrzan rast i razvoj i traže “odmor”. Odmor je ključan, jer bez njega nema dobre produktivnosti i hranljivosti, održivost ekosistema slabi, a ekonomske posljedice mogu biti ozbiljne kako prolaze godine.

Regeneracija mora biti uslađena sa potrebama biljaka, a podrazumijeva:

1. Izbjegavanje napasivanja stoke.

2. Đubrenje osokom ili KAN-om.

3. Zalivanje - prema mogućnostima i po potrebi.

Izbjegavanje napasivanje stoke je glavna mjera koja treba da omogući “oštećenim” biljkama da se regenerišu. U fazi poslije kosdbe, biljke su u izuzetno osjetljivom trenutku, počinje obnova njihovih vegetativnih djelova, a hranljive materije “vuku” iz svog korijena.

Gaženje od strane životinja i njihova ispaša posebno, nimalo ne doprinose regeneraciji, a kao rezultat često se u praksi javlja smanjenje korisnih biljnih vrsta na livadama ili pašnjacima. Mlade biljke ne uspijevaju da se regenerišu, a kao rezultat javlja se nemogućnost kosidbe više puta u toku sezone/godine (drugi, treći, a nekada i četvrti otkos). Još jedna od posljedica je i intenzivan rast korovskih vrsta trava.

Osim stoke, trebalo bi izbjegavati i unošenje teških mašina na livadama i obavljanje drugih operacija koje nisu neophodne.

Đubrenje livada osokom i/ili KAN-om dobar je način podsticanja brže regeneracije kod tek pokošenih liavada. Na ovaj način se obezbjeđuju krucijalne hranljive materije u vidu azota, fosfora i kalijuma. Naročito je kritičan azot koji doprinosi vegetativnom bujanju biljne mase, pa ipak sa njim ne treba pretjerivati.

Osoku bi trebalo razblažiti sa vodom i tretirati livadu kada nije kišno vrijeme, a mineralna đubriva dodavati u količini 30-50 kg/ha sasvim je dovoljno.

Zalivanje je još jedna dobra intervencija kada se radi o sušnim predjelima. Ipak, operacija je to koja iziskuje određene resurse i koja često nije toliko isplativa u većini sistema. Međutim, ukoliko postoji mogućnost, zalivanje daje izuzetno dobre rezultate ne samo u masi, već i u kvalitetu buduće trave, podržava rast mladih i korisnih biljaka i sprečava eroziju.

Prvi otkos može biti jedini, ali i samo jedan u nizu u toku jedne sezone. Njegova važnost često je zanemarena, iako važi za najproduktivniji, ali i u hranljivom mjerenju - najvredniji otkos. Prilikom prve kosidbe mora se voditi računa o pravilnom vremenu kosidbe, pravoj fenofazi u kojoj se biljka nalazi u trenutku košenja i naravno gledati dugoročna korist koja treba da proizađe od ovog otkosa.