Blokade graničnih prelaza - vrijeme da se više posvetimo domaćoj proizvodnji?

Blokade graničnih prelaza već treći dan "potresaju" Crnu Goru, ali i pojedine zemlje iz regiona. One utiču kako na kvalitet snabdijevanja, tako i na njegov kvantitet. Već sada, na drugi dan protesta, u javnom prostoru otvara se pitanje stabilnosti snabdijevanja hranom.

Došlo se do tačke kada nije u pitanju sama blokada graničnih prelaza, već simptom koji nam govori - šta znači biti uvozno-zavisan. Da li je poželjno biti oslonjen na uvoz robe i dobara, kako to utiče na širu ekonomiju i stabilnost zajednice?

U situaciji koja se često opisuje kao "5 do 12" mnogi se s pravom pitanju da li je moguće da svega nekoliko dana protesta može dovesti u pitanje nešto tako važno kao što je ishrana stanovništva.

Blokade kao ogledalo zavisnosti

Crna Gora uvozi većinu namirnica svježeg, prerađenog, trajnog i polutrajnog programa. Uvoz je veliki i što se tiče sirovina i prehrambenih artikala poput mlijeka, ulja, šećera i brašna. Stočna hrana gotovo i da se ne proizvodi u Crnoj Gori, već se uvozi na ovaj ili onaj način (sirovine, aditivi, kompletne smješe).

Samo na dnevnom nivou u našu državu uđe poljoprivredne robe vrijednosti od gotovo 2.000.000 €. Svaki dan kašnjenja dovodi do većih troškova, poremećaja u lancu snabdijevanja, a kasnije i do negativnih uticaja na samo tržište.

Uvozno-zavisna država zavisi od kamiona, graničnih prelaza i cijene goriva - tri stvari od koje samo jedna poljuljana može u budućnosti značiti ozbiljan poremećaj. U vanrednim situacijama poput globalnih ekscesa, poremećaja u susjednim državama, protesta na državnim granicama - teško je održati svakodnevni balans i tada mogu nastati problemi.

Prevoznici nisu neprijatelji, oni su signal

U zemlji koja gotovo kompletnu prehrambenu sigurnost oslanja na uvoz, svaki poremećaj u transportu postaje od višeg značaja. Prevoznici u ovom slučaju nisu samo uvoznici osnovnih životnih namirnica kako mnogi smatraju, već i uvoznici repromaterijala bez kojih domaća proizvodnja teško mogla funkcionisati.

Zato protesti prevoznika ne otvaraju samo pitanje njihovih prava i obaveza, već i dublje pitanje: koliko je pametno da sistem ishrane jedne države zavisi od dugih i osjetljivih lanaca snabdijevanja?

Treba istaći da prevoznici nisu neprijatelji niti problem uvoza ili samih poljoprivrednika. Oni su dio lanca, ali kad cijeli sistem u velikoj mjeri zavisi od jednog lanca — svaki njegov problem postaje nacionalni.

Šta bi značila jača domaća proizvodnja?

Amortizovanje kriza poput ove nemoguće je bez jače domaće proizvodnje. U praksi se njeno jačanje spominje kao univerzalno rešenje. Pa ipak, iako ono svakako nije jedino, strateški je od izuzetne važnosti.

Jačanje domaće proizvodnje ne svodi se na brze odgovore, već na realne promjene. Sa jedne strane kraći lanci snabdijevanja dovode do bržeg i jednostavnijeg punjenja polica, dok sa druge strane novac ostaje u državi. Jača domaća proizvodnja značila bi i sigurnije tržište, veću raznolikost i naravno - značajno veću otpornost na poremećaje poput ovoga.

Sa druge strane Crna Gora ima svoja ograničenja koja donekle sprečavaju jačanje poljoprivredne proizvodnje. Ona se između ostalog odnose na male i fragmentisane poljoprivredne površine, nedostatak većih površina pod plodnim zemljište te na izraženu sezonalnost proizvodnje.

Jačanje domaće proizvodnje, stoga, ne podrazumijeva samo veće zasijane površine ili veći broj grla, već strateški pristup: ulaganje u stočarstvo, osnovne ratarske kulture, proizvodnju stočne hrane i razvoj lokalnih skladišnih i prerađivačkih kapaciteta. Sistem je to koji bi u poljoprivredi ojačao ulogu malih farmera, a ne sistem koji od farmera pravi još veće zavisnike od uvoza.

Mali poljoprivrednik kao strateški resurs

U normalnim tržišnim uslovima mali farmer je zapostavljen, jer je njegova proizvodnja mala, rasuta i nije visoko specijalizovana. U tom smislu on nije zanimljiv niti potrošačima niti "ekonomskim kretanjima". On na njih nema poseban uticaj, osim ukoliko ne pripada nekom jakom udruženju.

Crna Gora nije država velikih agrosistema, već više zemlja ekstenzivnog tipa proizvodnje. Ta činjenica se često posmatra kao slabost, ali u periodima globalnog disbalansa (pa i trenutnog stanja sa blokadom graničnih prelaza) upravo ekstenzivna proizvodnja i mali poljoprivrednici postaju centar pažnje.

Mali proizvođači su fleksibilniji, lakše se prilagođavaju promjenljivoj potražnji potrošača, lakše odgovaraju izazovima tržišta, jer ne zavise toliko od uvoznih resursa. Lokalna proizvodnja jaja, mlijeka, svježeg povrća, mesa i stočne hrane, iako količinski ne može zamijeniti uvoz, može igrati ključnu ulogu u očuvanju osnovnog snabdijevanja.

U situacijama kada dolazi do kašnjenja ili prekida uvoza, upravo ovakvi proizvođači često prvi popunjavaju praznine na lokalnim tržištima. Zbog svega ovoga mali farmeri daju jednu važnu lekciju - niti poljoprivreda niti poljoprivrednici nisu socijalna kategorija. Oni proizvode, a kroz svoju proizvodnju oni obezbjeđuju ekonomsku stabilnost države i druge važne aspekte jednog modernog društva.

Jesmo li spremni za promjenu ili čekamo drugu(e) blokade?

Aktuelna dešavanja vrlo brzo otvorila su glavno pitanje - pitanje prehrambene sigurnosti, koje sve ljude pogađa na isti način. Slični događaji viđeni tokom pandemije, energetskih kriza, regionalnih političkih tenzija, a sada i blokada graničnih prelaza samo su još jedan u nizu faktora odnosno simptoma koji su poljoprivredu opet stavili u prvi plan.

Ovaj put dešavanja su se desila neočekivano i brzo, a u svega par dana postalo nam je jasno da je prehrambena sigurnost krhka stvar. Ako svega tri dana zastoja u teretnom saobraćaju otvaraju pitanja na koja nema odgovora onda to ukazuje na postojanje strukturnih slabosti u okviru poljoprivredne politike.

Promjena ne treba niti može da podrazumijeva brze ciljeve, planove i strategije, već dugoročno planiranje. To znači jačanje domaće proizvodnje tamo gdje postoje realni uslovi, ulaganje u osnovne poljoprivredne grane, bolju organizaciju otkupa i prerade hrane.

Na kraju nije pitanje da li će se ovakve i slične situacije ponavljati, nego da li ćemo ih svaki naredni put dočekivati iznova iznenađeni.